rosso.bianco.black.®

kada sam počeo pisati, pisao sam samo kratke priče, a onda sam u jednom časopisu pročitao navod iz neke studije kojom je ustanovljeno da pisci proze žive kraće od pjesnika, pa sam odlučio postati pjesnik i pisati poeziju, poeziju i poeziju, jer sam uvijek htio živjeti dugo i bojao sam se smrti. dok sam pisao prozu živio sam vrlo zdravo, nagonski sam izbjegavao alkohol i crveno meso, a duhanski dim me doticao tek kao slučajnog prolaznika, pasivnu žrtvu tuđe ovisnosti ili aktivnog uživatelja u povremenoj cigari koja mi je život oduzimala taman toliko da se ne osjetim neživim. pisanje kratkih priča u to je vrijeme bilo jedina prepreka mojoj dugovječnosti, nezdrava potreba prerasla u naviku koja će me koštati nekoliko godina, mjeseci, dana ili sati postojanja koje sam mogao provesti u potrazi za ljubavlju ili smislom života ili jednim i drugim ako to već nije jedno te isto.

iako sam pokušavao pisati poeziju nisam sebe ni u jednom trenutku doživljavao kao pjesnika, a uz moje istraživanje vlastitih pjesničkih iluminacija počele su se vezivati vrlo nezdrave navike poput uživanja u velikim količinama alkohola i nizovima cigareta koje su u međuvremenu zamijenile povremenu cigaru i status pasivne žrtve u prostorima namijenjenim pušenju. novostečene životne navike što su se pojavile sa mojim pjesništvom medicinski razumno i vojnički precizno su mi izbrojale godine, mjesece, dane i sate koje sam pridodao svom životnom vijeku u jednoj od prethodnih rečenica.

dakle, neću živjeti pjesnički dulje, a koliko su kvalitetni moji pjesnički pokušaji ostaje upitno. volio bih se smatrati nekom pjesničkom avangardom koja ne može pronaći put do ukoričenja još niz godina, ali prije otprilike dva mjeseca dobio sam ponudu da napišem i objavim nešto ozbiljno što bi se moglo pronaći na policama knjižara i biblioteka u slijedećih godinu ili dvije. neotvaranje bloga u trajanju duljem od dva mjeseca prilično dobro pokazuje kako je ta ponuda djelovala na mene.

za početak sam odlučio objaviti jednu kratku priču inspiriranu autobiografskim tekstom iz prve faze ovog bloga, pa ću vidjeti kako se stvari dalje razvijaju. a možda me moj pjesnički život dokrajči i prije toga, pa na kraju ne uspijem vidjeti ništa. tko zna?

moja sloboda da volim ponekad nije pristojna
moja ljubav ponekad je teška
strah me slijedećeg koraka rasprslog biserja
zato brinem za tvoje dane i tvoju noć
volim te
volim te gubitničkom hrabrošću
bezumno kockarski i bez kalkuliranja naklonjenosti odnosa sreće i stvarnosti
volim te prepušten mogućnosti gubitka svega što nije vrijedno imanja
svega što ne posjedujem iz tvoje ljubavi



ja sam tek ono što vidiš i čuješ
ljubavi moja
ni stariji ni mlađi od godina koje nosim u džepovima
nemam ništa vrijedno posjedovanja
nemam nimalo ponosa pred tobom
nemam ništa osim slobode da te volim i ljubim
moje tijelo je tvoje
moje vrijeme je tvoje
moje suze su tvoje
postojim samo dok ne poričeš moje postojanje
dok me slabog i ružnog slaviš kao prelijepog superjunaka

tako sam umoran
od nezaštićenog spavanja na tvojoj koži
od očekivanja tvoje osvete
želim se predati snu bez snova
i neka mi je dopušteno sanjati
putovati obali do koje ne stižemo
ako želiš da plačem najprije zaplači ti


u nebu visoko visoko
sunce nudi šuplje misli
i despotski sadizam svjetlosti
mojim licem paradira
rasrprskavanje nevidljivog plača
kako su skupe jednostavne riječi adolescenata
predaja svjetlu i prepuštanje osudi
na ne imanje mira
na nezadovoljstvo skromnim ljudskim užicima
moje mlade melodije
bez oslobađajuće snage
zahvalne spontanoj sjeti
traže čistoću odrastanja

shvatio sam koliko te volim kad sam hodao po tvom vratu teškim korakom nenaviklim na ljubav progonio sam crveni mjesec izgubio se u perivojima poljubaca tragajući za tobom u tebi tražili smo se i sad smo sretni jesi li sretna što si pronašla mene upravo mene tražiš li me u meni kad sam s tobom pronalaziš li me vrijednim ljubavi i kad sam slab kad padne maska mog namjernog razuma kad mi se plače i ne znam mogu li našu ljubav nositi u svojim cipelama


danas smo noći oduzeli sutra
ogledajući se u punom mjesecu
poljupcem sam htio izbrisati tvoj strah
ali zapleo sam se u smišljanju novih riječi
i tvoje ruke predao mjesečini
kretnje su govorile zvukom želje
i propuštao sam slušati tvoje boje
mjesečinom sam ti oduzeo sumnje
da na teturavom suncu zvučim drugačije
htio sam biti uz tebe mjesec cijelu noć
postati san koji bi zaboravila
kad se probudiš zaljubljena
s namjerom da me voliš
zbog mjeseca o kojem ti govorim bajke
u nekim slučajevima mjesec si ti
u svakom slučaju mjesec


nikad nisam volio bajke dovršene sretnim završetkom
ni blijede slike putovanja u sreću do kraja života
zanimale su me samo šizoidne kronike o ljudima koji nisu postojali
sve lijepe priče završavaju u odvodima histerije
dok ih vrijeme ne pospremi suncem nedovršenih bajki
još uvijek ne očajavam što sam živio priču života koji nije postojao
i ne smeta mi što sam iluzijama i ludošću htio živjeti ljubav
idealno bi bilo živjeti život bez ideala
živjeti svakodnevnu smrt
i ne dopuštati ljepoti usamljeničkih riječi
uzrokovanje pobunjeničke inspiracije ljubavlju
razum zapaljivosti mi kazuje da sam bio pepeo prije doticaja s vatrom
pepelu svakodnevnog umiranja vraćam se ravnodušnim korakom

uhvatio sam se jutros u pogledu na more kroz jedini prozor moje rupe s pogledom i pomislio kako u posljednje vrijeme živim vrlo pjesnički. osim što izgledam prilično zapušteno i umorno, redovito konzumiram veće količine alkohola i stalno uz sebe imam svoj notes za misli vrijedne bilježenja, od nedavno i živim u stanu koji zaista izgleda pjesnički. zapravo se radi o sobici čiji zidovi pričaju priču o smrti od tuberkuloze prije navršene tridesete, ali u isto vrijeme kazuju i koliko je materijalni dio postojanja zapravo nebitan. nosim i naočale jer mi se u međuvremenu pokvario vid, ništa posebno, tek za čitanje i za buljenje u kompjuter. pušim cigarete, sa cigara sam prešao na cigarete uz kavu, tek četiri do pet dnevno. ne ponosim se time, ali mi je gušt. tješim se da nisam ovisnik i da mogu prestati u svakom trenutku. cigarete mi ne nedostaju kad ih zaboravim, a zaboravim ih često, ne pušim tuđe cigarete, a posebno izbjegavam posuđivanje tuđih upaljača. vatre u meni još uvijek ima dovoljno.

gledajući kroz prozor moje rupe pomislio sam da se nalazim na litici čijem se ponoru želim predati cijelim bićem. nisam imao nikakvih suicidalnih misli, jednostavno sam poželio predati se ljubavi svim elementima svog postojanja, propasti potpuno, bez mogućnosti spasa: bez potrebe i načina da se vratim u stanje koje je prethodilo mom padanju u ponor. mislim da su ljudi zabravili što znači predati se ljubavi u potpunosti. kad traže ljubav previše kalkuliraju i traže kompromis o onom što misle da ljubav jest. ljubav je postala dio lifestylea i prestala biti dio života, rastužuje me kad se postavlja pitanje o smislu ljubavi na način sličan propitivanju smisla života. postoji li ljubav? - kakva glupost. pročitao sam nedavno da je ljubav zapravo naš koncept kakav imamo o ljubavi. moj koncept o ljubavi nalazi se na zamišljenoj litici koju sam vidio kroz proz svoje rupe s pogledom. možda nisam praktičan i možda zaista izgubim život padajući svojim ponorom, ali znat ću da sam cijelo vrijeme bio vjeran sebi i vezan ljubavlju.

(the suede - trash)

s nekim čudnim osjećajem pažnje i odgovornosti već nekoliko dana otvaram blogeditor i pokušavam pronaći idealnu rečenicu kojom ću udahnuti život već dvije godine usnulom blogu. s početkom svake nove rečenice koja je trebala biti prvi pisani trag rosso.bianco.black.®-a nakon dvije godine, padao sam u stanje emocionalne iscrpljenosti i totalnog beznađa koje sam proživljavao u vremenu evakuacije s bloga. ne znam što je razlog tome, možda je moj blog alter ego rosso.bianco black.® toliko povezan sa mračnim dijelom mene da na sam spomen te nesretne kombinacije boja i riječi gori dio mene potpuno preuzme kontrolu nad mojim razmišljanjima.

želim pisati. godinama već osjećam gotovo fizičku potrebu za pisanjem, ispunjavam male crne notese svojim mislima koje ostaju samo moje. blog je još uvijek jedini način na koji sam svoje pisanje spreman podijeliti sa svijetom. vodeći blog izložen komentarima drugih ljudi uspio sam bolje upoznati sebe, promotriti neka stanja uma koja sam dotad držao trenucima slabosti i shvatiti da sam upravo u trenucima slabosti ja sam: nekako više ja, stvarniji ja. kad maska samopouzdanja i misaone namjernosti padne, ostajemo ogoljeni pred nama samima. upravo u tome nalazim iskrenu ljepotu bloga.

uvijek sam pisao o ljubavi čak i kada je nisam spominjao. danas sam zaljubljen i sretan sa svojom ljubavi i zbog nje. moj doživljaj ljubavi s vremenom se promijenio, ali ipak je ostao dovoljno djetinjast da se ne usuđujem napisati kako prvi put u životu volim jednu ženu kao zreo muškarac. ljubav je jedini vrijedan razlog ljudskog postojanja i jedina utjeha u apsurdnom svijetu kojeg činimo.

"dok svi nešto posjeduju
moja ljubav ima samo sebe
odmata me na cesti iz vremena
gdje istine ne vise nisko u prostoru
gdje sam sebi i novost i zagonetka"

pisat ću o svemu i uvijek ću pisati o ljubavi. istim riječima i možda drugačijim tonom nego prvi put, ali uvijek s jednako čistom namjerom i iskrenošću. privodeći kraju prvi post, osjećam se ugodno u starim bojama čijem sjaju nikad nisam uspijevao odoljeti. rosso.bianco.black.® - drugi put...